Medjugorje, 11. veljace 2019.

Draga djeco Medugorja, hvaljen Isus i Marija!

Djeco moja, tko djeluje u svjetlu milosrdne ljubavi i istine uvijek je pomognut od Neba i nije sam. Apostoli moje ljubavi, neka vas uvijek prepoznaju medju svima ostalima po vasoj skrivenosti, ljubavi i vedrini. Ja sam s vama.Hvala vam.”

Mirjana nam je povjerila da je Gospa bila tuzna.

Sveti Josip nije mogao biti onaj starac kojega cesto prikazuju na slikama. Trebao je snazan muskarac kako bi pobjegao u Egipat po noci s vrlo mladom suprugom i novorodjencetom, ali takodjer, dosavsi u Egipat, trebalo je osigurati skromni opstanak obitelji. Lokalne tradicije u Egiptu otkrivaju nam odgovornog covjeka koji je trebao izmaknuti Herodovim uhodama. Zaista, vidjevsi da je promasio cilj unatoc pokolju nevinih u Betlehemu, nije prestajao traziti malenog zidovskog Kralja kojega se toliko bojao! Sveta Obitelj morala je prijeci nekoliko tisuca kilometara u razmaku od cetiri godine prije Herodove smrti. Kasnije, u Nazaretu sveti Josip je morao obnoviti, pocevsi od nule, zivotvornu djelatnost za obitelj i ponovno se prihvatiti svojeg dobrog zanimanja tesara. U svojoj radionici morao je nositi svaki dan teske terete, grede, oplate, kolica, namjestaje i druge predmete iz svoje proizvodnje i dostavljati ih klijentima. Zar nije on Isusa naucio kako nositi teske grede na ramenima tako ga pripremajuci na bolan uspon prema Golgoti?

Jos i danas voli raditi, a ta tridesetodnevica (ili ta devetnica) pruzit ce mu lijepu priliku kako bi nas prekrio blagoslovima i razmazio !

3. Oni koji upadaju u rijec. Neki hodocasnici su otisli u Tihaljinu (30 minuta od Medjugorja) kako bi se molili pred poznatim Gospinim kipom. Taj kip je za mnoge simbol Medjugorja, premda je bio ponudjen toj crkvi prije ukazanja.

Prije molitve je jedan hodocasnik zamolio moju spanjolsku prijateljicu Terezu da ga uslika pred kipom kako bi ovjekovjecio taj trenutak blagoslova. Nakon sto ga je fotografirala, jedan covjek je kleknuo pred kipom i, s glavom medju rukama, poceo je zarko moliti. Kada je hodocasnik vidio da je fotografija uspjela, zatrazio je jos jednu od Tereze. Ali ona mu je rekla da ceka kako ne bi prekinuo molitvu tog covjeka. Ta je molitva trajala i trajala vise od 20 minuta. Tada je hodocasnik izgubio strpljenje i glasno rekao: “Dobro, besmisleno je cekati na fotografiju, idemo!”

Covjek je cuo tu prituzbu i ustao je kako binapustio to mjesto uz isprike. Ponovno ga je fotografirala. Ali kakvo je bilo Terezino iznenadjenje kada je vidjela tu drugu fotografiju! Tako blago lice Djevice se promijenilo. Izrazavalo je tiho zamjeranje koje se dobro vidjelo u njezinim ocima i na njezinim usnama. Hodocasnik je razumio poruku: Nikada nije trebao prekinuti molitvu tog covjeka zbog slike!

Kada je imala tek 6 godina, sveta Katarina Sijenska igrala se s mladjim bratom. Odjednom joj se ukazao Gospodin Isus koji je sjedio na Petrovoj stolici obucen u papinsku odjecu. Ocarana tim ukazanjem, malena Katarina je pila iz Bozjeg pogleda koji joj je govorio i koji ju je vec pripremao na njezinu veliku misiju u crkvi pokraj papinske stolice. Ta je razmjena trajala nekoliko minuta kada ju je mladji brat, nestrpljiv kako bi se nastavio igrati, odvukao iz njezine kontemplacije. Ona se okrenula i ukorila ga, no kada se vratila molitvi i ponovno pogledala u smjeru ukazanja, Isus je nestao! To ju je bacilo u duboku tugu. Bez sumnje, sam Isus je htio nastaviti taj razgovor s njom… Ali rastresenost je skoncala taj trenutak bozanske intimnosti.

Koliko puta se ista scena dogadja i u nasim crkvama? Premalo ljudi moli uistinu sa srcem. Naprotiv, ne bi li smo se trebali radovati kada vidimo nekoga uronjenog u odnos s njegovim Bogom? Tko zna sto se dogadja izmedju Boga i duse? Tko zna nije li Bog predvidio dati neki poklon ili milost svome djetetu u tom trenutku? Tko smo mi da prekidamo intimni razgovor izmedju Boga i duse? Taj razgovor je svet. Naravno, ako gori vatra ili neki hitni slucaj, treba intervenirati, ali to se ne dogadja na svakoj misi!

Jednog dana sam molila nakon pricesti s glavom medju rukama. Netko me potapsao po ramenu i upitao me: “Zar vi niste sestra Emmanuel?” Priznajem da nisam bila vrlo ljubazna, jer sam odgovorila: “Nije vazno tko sam ja, nego Onaj s kojim pokusavam razgovarati, to je Isus!” Ubrzo sam se pokajala za svoje ponasanje jer je ta osoba zasigurno bila uvrijedjena. Tada sam promijenila nacin i, kada se ukazala prilika, rekla sam: “Da, vidjet cemo se, no dopustite da zavrsim razgovor sa Isusom koji je u mome srcu! Uostalom, on je i u vasem srcu, pa zasto mu ne bismo dali jos 10 minuta svoga vremena kako bismo razgovarali s Njim? Plodovi su izvrsni!” Jednog dana grupa od 8 hodocasnika dosla je i prekinula me u molitvi, i tada sam ih zamolila da molimo jos nekoliko minuta u tisini. Svi su to dragovoljno ucinili i bili su toliko blagoslovljeni da nakon 10 minuta vise nisu htjeli napustiti crkvu!

4. Ispovijed za pamcenje! Priblizava se vrijeme korizme i htjela bih ovdje objaviti svjedocanstvo koje ce doci do srca onih koji jos uvijek sumnjaju.

Oko 1840. godine covjek po imenu Rochette imao je uzetog sina. Odlucio je ici vidjeti arskog zupnika koji je poznat po cudima koja su se dogadjala preko molitve. Njegova zena i dijete su isli s njim. Ona se ispovijedila pred svetim svecenikom te se pricestila. No, Rochette je imao samo jednu stvar na pameti: postici da mu sin bude izljecen. Iako je u nekoliko prilika usao u crkvu, uvijek je ostajao pri kraju hrama u visini krstionice. Jednog dana, svetac koji je upravo zavrsavao sa ispovijedanjem nekolicine svecenika, poceo ga je glasno dozivati. Rochette se nije dao smesti. Njegova supruga i sin bili su u unutrasnjosti crkve, blizu klecala gdje se prima pricest.

“Zar ima tako malo vjere?”, sveti zupnik upitao je gospodju. Ponovno ga je pozvao, i treci put, konacno, covjek se odlucio pribliziti misleci: “Nece me zivog pojesti!” Uputio se na mjesto gdje se nalazio zupnik arski, iza oltara.

–       Na posao, gospodine Rochette, rekao mu je pokazajuci prema ispovjedaonici. Kleknite tamo!

–       Ali… bas i ne zelim!

–       Pocnite!

–       Nesposoban oduprijeti se tom tako ostrom napadu, don Rochette pao je na koljena.

–       Oce, zamuckivao je, proslo je mnogo vremena… otprilike deset godina.

–       Dodajte im jos nekoliko!

–       Dvanaest godina!

–       Jos malo!…

–       Da, od velikog jubileja 1826.

–       Sada da! Onaj koji trazi uvijek pronalazi!

Gospodin Rochette ispovijedio se kao dijete nakon 14 godina. Sljedeci dan se pricestio zajedno sa svojom suprugom, a dijete je ostavilo svoje dvije stake u crkvi u Arsu jer ih vise nije trebao! (P.S.2)

“Draga djeco, govori nam Gospa, ne mogu vam pomoci ako ne zivite Bozje zapovijedi, ako ne zivite misu i ne ispovijedate se.”